Samopomoć kod poremećaja hranjenja: korisna dodatna podrška, ali ne zamjena za stručnu pomoć
Sve više osoba koje se bore s poremećajem hranjenja okreće se digitalnim programima samopomoći – i to s razlogom. Ovi programi nude praktičnu i lako dostupnu podršku, osobito onima koji nemaju mogućnost redovitog odlaska na terapiju. Ipak, iako samopomoć može donijeti olakšanje, važno je istaknuti da ona nije dovoljna kao jedini oblik liječenja, posebno ako se već nalazite u začaranom krugu prejedanja, restrikcija ili kompulzivne tjelovježbe.
Što su digitalni programi samopomoći?
Digitalna samopomoć obuhvaća strukturirane online programe, najčešće temeljene na kognitivno-bihevioralnoj terapiji (KBT), usmjerene na smanjenje simptoma poput prejedanja, opsesivnih misli o hrani ili niskog samopoštovanja. Neki od tih programa potpuno su samostalni, dok drugi uključuju minimalnu podršku stručnjaka.
Prema novoj meta-analizi Linardona i suradnika (2025), samopomoć donosi skromna, ali značajna poboljšanja mentalnog zdravlja – smanjenje depresivnosti, anksioznosti i emocionalne patnje te porast samopouzdanja kod osoba koje su u riziku ili imaju blaže simptome poremećaja hranjenja.
Koja su ograničenja samopomoći?
Iako su rezultati ohrabrujući, važno je razumjeti granice programa za samopomoć. Kod osoba s klinički izraženim poremećajem hranjenja, učinkovitost samopomoći ostaje nejasna. Poremećaji hranjenja često su egosintonične prirode – to znači da se mnogi ne prepoznaju kao osobe s problemom jer se poremećaj “uklapa” u njihove vrijednosti, što dodatno otežava traženje pomoći. U takvim situacijama, samopomoć rijetko donosi dugoročni oporavak bez uključivanja stručnjaka.
Također, većina istraživanja provedena je na bijelim ženama srednje klase, što ostavlja upitnom primjenjivost rezultata na adolescente, muškarce te osobe iz različitih kulturoloških i socioekonomskih okruženja.
Stručna pomoć čini razliku
Ako se prepoznajete u ovim riječima želim da znate da niste jedini:
- jedete dok ne osjetite bol
- preskačete obroke
- povraćate nakon jela
- imate osjećaj da se morate intenzivno kretati ili vježbati kako biste „zaslužili“ hranu ili se osjećali bolje
- stalno ste na dijeti
- osjećate krivnju, sram i iscrpljenost zbog hrane
- misli o hrani i tijelu vas preplavljuju
Vaš odnos prema hrani nije pitanje volje ni karaktera. Poremećaji hranjenja su složeni i zahtijevaju nježan, ali strukturiran terapijski pristup. Kroz oporavak ne morate prolaziti sami.
Digitalni programi samopomoći mogu biti korisni kao prvi korak ili kao dodatna podrška, ali ne mogu zamijeniti tim stručnjaka koji uključuje psihologa, psihijatra, liječnika i educiranog nutricionista.
Kao nutricionistica s iskustvom u radu s poremećajima hranjenja, mogu vam pomoći u razumijevanju vaših prehrambenih obrazaca i razvoju zdravijeg odnos prema hrani – bez dijeta, zabrana i osude. No u radu na oporavku od poremećaja hranjenja, potreban je multidisciplinarni pristup. To znači da je potrebna i psihološka podrška. I to je u redu. Traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti.
Ako osjećate da vam je potrebna podrška, slobodno mi se obratite.
Zaslužujete oporavak. Zaslužujete mir.
I ne morate tim putem ići sami.
Svoj prvi termin možete rezervirati ovdje.
Literatura:
Dalle Grave, R. (2025). Bridging the Research Gap: The Potential and Limitations of Self‐Help Interventions for Eating Disorders on Mental Health. International Journal of Eating Disorders. https://doi.org/10.1002/eat.24454
Linardon, J., et al. (2025). Mental Health Impacts of Self-Help Interventions for the Treatment and Prevention of Eating Disorders: A Meta-Analysis. International Journal of Eating Disorders. https://doi.org/10.1002/eat.24405